Poznato je da arhiv bosanske dvorske kancelarije, odnosno dinastije Kotromanića, nije nikada pronađen, pa se pretpostavlja da je uništen u vrijeme osvajanja Bosne od strane sultana Mehmeda El Fatiha 1463. godine. Tada je do temelja spaljena i srušena najtvrđa bosanska prijestolnica Bobovac, poslije upornog otpora njenih branitelja. Slična sudbina zadesila je ostala prijestolna utvrđenja: Sutjesku, Vranduk, Visoko i Jajce. Posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, uzmicao je pred snažnom turskom armadom sve do grada Ključa na zapadu. Osvajač nije imao nikakve milosti prema njemu – odrubio mu je glavu. Južni dio bosanske države, Humska zemlja, na čijem čelu se nalazio veliki vojvoda bosanski, herceg Stepan, odupirao se još blizu dvije decenije u krvavim okršajima, ali je i on padom Novog na moru, zapečatio sudbinu Bosne.
U tim permanentnim vojnama nestajala su sve materijalna dobra, a naročito knjige i drugi manuskripti, najlakši plijen vatre i drugih stihija. Ako se prisjetimo davnih svjedočenja da su bosanske knjige kao heretičke uništavane u pohodima raznih inkvizitora i ako povjerujemo Orbiniju da je poslije osvajanja Jajca turski vojskovođa pozvane plemiće ubio i njihova dokumenta spalio, onda nije ni čudo da na području Bosne i Hercegovine nije ni do danas pronađena nijedna povelja, koja bi nam pomogla da rasvijetlimo povijest srednjovjekovne države Bosne i života njenog naroda kroz tri stotine godina njenog opstanka. U tome se ne bi moglo pomoći narodnim predanjem, koje je zapamtilo nekoliko metafora, kao što su: “Za Kulina bana i dobrijeh dana”, ili “Tvrd orah kao kralj Tvrtko”, ili “Hitar kao herceg Stjepan (hitrost je nekada značila lukavost). Po tome, bilobi kao da Bosna nije nikada ni postojala. Jer, dobro kaže potonji sarajevski kroničar Mula Mustafa Bašeskija: “Ono što je zapisano ostaje...“ .
Pa ipak, u savremenoj historiografiji zna se podosta o medijevalnoj državnosti Bosne. Desilo se da je u susjednim gradovima i zemljama, pošteđenim od znatnijih povijesnih kataklizama, sačuvan izvjestan broj bosanskih dokumenata, koji su pomogli da se u znatnoj mjeri rasvijetli daleka prošlost ove, u mnogo čemu u tadašnjoj Evropi osobene zemlje i države. U Dubrovačkom arhivu pohranjen je dosta dobro sačuvan znatan broj međunarodnih trgovačkih ugovora između bosanskih vlada i napredne primorske komune Dubrovnika. Osim toga, tu se nalaze i pisma bosanskih vladara i humskih knezova, sačinjena povodom nekih novčanih i pravnih pitanja. Na istom mjestu pohranjen je i veći broj darovnica pojedinih banova, kraljeva i velmoža. Čim bi došao na vladarsku stolicu, svaki je vladar primao odmah dubrovačke poslanike, potvrđivao stare ugovore i trgovačke povlastice, ili je sklapao nove. Sve te povelje su veoma značajna dokumentacija za osvjetljavanje historije Bosne – pomoću njih upoznajemo međudržavni položaj zemlje, njene međunarodne veze, političko uređenje, ekonomiku, sudstvo itd. U dubrovačkim notarskim i drugim kancelarijskim knjigama može se također susresti podosta podataka o Bosni i Humu. Ma koliko su bili često sitni – oni nam pomažu da uđemo u tajnu svakodnevnog života i mišljenja pojedinaca ili grupa žitelja Bosne.
Banovi i kraljevi imali su kancelara ne samo za izradu povelja na narodnom pismu i jeziku onog vremena, nego i posebnu kancelariju na latinskom jeziku (jer je u to vrijeme latinski jezik bio dominantan ne samo u katoličkoj crkvi nego i u diplomaciji). Vladar je izdavao latinske dokumente u saobraćaju sa primorskim gradovima na Jadranu, te tadašnjim državama u Italiji i drugim dijelovima Evrope. Takva dokumenta nisu upućivana samo u Zadar, Trogir, Veneciju i Napulj nego i papama, kao i nekim biskupijama u vremenu kada su pojedini vladari kontaktirali sa raznim predstavnicima katoličke crkve. Darovnice bosanskoj biskupiji što su ih izdali ban Ninoslav i kralj Tvrtko potvrđuju kompromis sa crkvom koja je inače bila neprijateljski raspoložena prema domaćoj, heretičkoj, Bosanskoj crkvi.
Relativno su najbolje sačuvane i dobro zastupljene baštinske povelje što su ih vladari izdavali vlasteli za njihove zasluge u ratu ili miru, potvrđujući stare darovnice ili izdajući nove. Sigurnost posjeda i imovinskih prava garantovana je i motivacijom “za vjernu službu”. Baštinske povelje sačuvane su u originalu ili prepisu, a nalaze se danas u raznim dijelovima svijeta, gdje su nekada stigli bosanski emigranti, poslije poraza od 1463. ili 1482. godine. Veći broj takvih povelja koje su izdavane porodici Vukčića – Hrvatinića pronađen je na jednom mjestu – u arhivu Baćanija, u Kemendu (Mađarska). To su dokumenti iz vremena naglog uspona Bosne, za vladavine bana Stjepana II i kralja Tvrtka I, uglavnom iz prve polovine XIV vijeka, kada su proširene granice zemlje i njen politički i ideološki uticaj.
U mnogo čemu su zanimljivi i testamenti, kao što je oporuka vojvotkinje Jelene, žene Sandalja Hranića iz 1433. godine, te patarenskog starješine gosta Radina i njegovog protektora, hercega Stjepana Vukčića (po kome je čitava oblast u kojoj je vladao nazvana Hercegovinom). Vitez Vukota Pohvalić otišao je u emigraciju i svoj testament ostavio u Veneciji. U ovim dokumentima se ogleda ekonomska moć bosanske vlastele srednjeg vijeka. Ona jede iz srebrnih i zlatnih posuda, služi se priborom za jelo, opet srebrnim i zlatnim, što u to vrijeme nije slučaj sa gospodom iz većine zapadnih zemalja. Feudalci posjeduju umjetničke predmete, a od dijaka i pisaca naručuju crkvene knjige i srednjovjekovne romane i ukrašavaju ih iluminacijama, a knjige koriče u kožu i okivaju ih u srebro. To sve svjedoči da u to vrijeme nisu samo vladari živjeli na visokom kulturnom nivou, nego i oblasni gospodari i druge velmože.
Za Bosnu kao zemlju koja ima samostalnog vladara čulo se još u X vijeku, ali je zemlja u to vrijeme bila pod vrhovnom upravom moćnih susjeda, koji su se smjenjivali – čas su bili srpski a čas hrvatski protektori, čas vizantijski, a čas ugarski, s obzirom da se Bosna nalazila na geografskom razmeđu istoka i zapada. Sve se to zna po stranim izvorima. Prvi domaći, do sada poznati, diplomatski akt izdao je krajem dvanaestog vijeka ban Kulin, koji potkraj svoje vladavine početkom trinaestog stoljeća ima titulu velikog bana bosanskog. To je ugovor o prijateljstvu i trgovini sa primorskom komunom Dubrovnik, u formi zakletve o prijateljstvu i slobodi trgovine potvrđene od strane dubrovačkog kneza i bosanskog vladara. Povelja se danas nalazi u lenjingradskoj biblioteci. Povelja je pisana na čistom narodnom jeziku svog vremena i predstavlja veoma vrijedan dokumenat za opću istoriju i za istoriju jezika.
Slične povelje izdavali su često i ostali vladari Bosne, ban Ninoslav, Stjepan II Kotromanić, njegov nasljednik ban Tvrtko, a kasnije kralj Tvrtko I, te njegovi nasljednici Stjepan Dabiša, kraljica Jelena Gruba, kraljevi Ostoja i Tvrtko II, te kraljevi Stjepan Ostojić, Stjepan Tomaš i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Vladarske povelje izdavale su se u onom mjestu u kome se nalazio kralj, a to je skoro uvijek jedna od kraljevskih prijestonica, u koju je dolazila kancelarija zajedno sa kraljem (Bobovac, Sutjeska, Visoko, Jajce i Bišće u Humu).
Povelje su pisane na pergamentu, a snabdjevane su svim onim sredstvima koja mogu da garantuju ispravnost jednog diplomatskog akta, a naročito pečatom vladara. Među zanimljivim pečatima najvredniji je i najljepši prijestolni pečat kralja Tvrtka I, što je ocijenjen kao jedan od najraskošniijih srednjovjekovnih pečata u Evropi uopće. Mađarski kraljevi su se titulisali kao suvereni Rame, tj. Bosne, ali takve pretenzije bosanske povelje odbijaju, jer se u njima nikada ne spominje ugarsko vrhovništvo, a kasnije ni tursko. Bosanska diplomatska dokumenta, kako ona izdavana pro foro interno tako i ona izdavana na međunarodnom planu, nepobitno govore o kontinuiranoj državnoj nezavisnosti Bosne, o viševjekovnoj državnosti ove zemlje. Povelja vladara izdate na međunarodnom planu okovane su u svom izrazu i sadržaju određenim šablonima, za razliku od baštinskih povelja (darovnica i garancija što su ih vladari izdavali svojoj vlasteli). One su mnogo značajnije za upoznavanje socijalnih odnosa u zemlji, kao i za upoznavanje kulturnog i vjerskog položaja bosansko-humskog čovjeka u srednjem vijeku. Dok u poveljama što ih vladar izdaje strancima imamo simboličku i verbalnu invokaciju kao u sličnim dokumentima na zapadu (ili istoku), u vlasteoskim poveljama obično nedostaje simbolična invokacija a verbalna je nešto drukčija, shodno paterenskom (bogumilskom) običaju. Bosanski vladari su “po milosti božjoj” u početku gospodari Bosne ili Bosne Donjih krajeva, Usore i Soli i Humske zemlje, ali kasnije, u vrijeme kraljeva, njihova titula se poširuje i nosi naslov kraljeva Srbije i Hrvatske. Pravna sadržina povelje sadrži dosta podataka o odnosima vladara i vlastele, ali i predstavnika heretičke Bosanske crkve, koja je bila najveći garant između vladara i feudalaca, a tu garanciju su potvrđivali starješina crkve djed i dvanaest njegovih strojnika, zajedno sa dvanaest velmoža “dobrih Bošnjana”.
Naročitu pažnju u nekim manuskriptima privlači naracija povelje, u kojoj se dubljim poniranjem može doći do zlatne poetske žice. Takvom sadržinom bogate su povelje humskih knezova iz trinaestog vijeka, a naročito darovnica braće Radiča i Bjeljaka Sankovića s kraja četrnaestog vijeka, u kojoj se poklanja oblast Konavla gradu Dubrovniku. Veoma je dinamična i ritmična povelja bana Stjepana Kotromanića kojoj daruje Stonski rat općini Dubrovnik. U njoj kao da odzvanja eho Apokalipse, najčitanije knjige srednjovjekovnih Bosanaca. Najljepša je svakako darovnica kralja Dabiše, u kojoj se evociraju junačka djela Bosanaca, a naročito velikog vojvode bosanskog, Hrvoja Vukčića Hrvatinića:
„I tagra pride na Kraljevstvo mi plna moć vojske turačke i ulize naprasno u vladanije Kraljevstva mi.I tada, hitajući, pospješno skupih boljare, vojevode, banove, knezove, tepačije, župane i ine velmožane, vlastele že i vlasteličiće Kraljevstva mi. I potegoh na rečenu turačku vojsku, dnem i noću... I božijim htijenjem i tajnami svojimi milostmi im že me smilova, a naših vjernih srčanih truđenjem – rečenu vojsku turačku pobismo i pod mač obratismo. I gledahomo našim očima gdi naši vjerni polivahu svoje svijetlo oružje krvlju turačkom od udaraca mačnih krepke im desnice. Ne štedeći se nama poslužiti, a svoje mišice nasladiti u krvi poganskoj.I u tom rečenom boju i rvaniji posluži mi viteški vjerno i srčano Kraljevstva mi svesrdačni i uzmožni vitez, vjerni naš vojvoda Hrvoje, sin vojvode Vuka...“.
Ova, kao i ranije navedene povelje, do sada zanemarivane od strane bornirane književne kritike, mogu bez ikakve rezerve ući u svaku antologiju stare južnoslavenske književnosti.
Mnogi historičari, lingvisti i književnici, probdjeli su noći i noći nad tajnama žutih bosanskih pergamena. U njima su pronalazili razne vrijednosti. U prvom redu mogli su da utvrde viševjekovnu državnost bosanske zemlje. Lingvisti su u njima, počevši od povelje Kulina bana, pronašli dragocjene primjere narodnog govora svog vremena, što nije slučaj sa drugim južnoslavenskim aktima, pisanim na nenarodnom jeziku ili latinski. Radosno je otkriće da neke povelje imaju poetsku potku i književnu vrijednost.
Vrijednosti historijske Bosne u prošlosti su najčešće sakrivane, kako bi se umanjila važnost ove zemlje. Danas to nije više moguće. Bosna je bosanska bila i ostala do danas. Bosanci danas mogu sa ponosom da istaknu kako je prvi portret nastao u staroj prijestonici Stonu, a ne samo da je prva južnoslavenska povelja na narodnom jeziku napisana u Bosni, u vrijeme Kulina bana. Ovdje se nalazi i najstariji lapidarni spomenik na narodnom jeziku zapadno od Makedonije. Ovdje nije ponikao najstariji crkveni spomenik na srpskohrvatskom jezičkom području, Miroslavljevo evanđelje, nego i bosanska heretička Tajna knjiga, čiji se latinski prevod čuva u nacionalnoj biblioteci u Beču - Bosna je naime jedina srednjovjekovna zemlja u kojoj je jedna heretička religija postala državna. Jedini istinski opozicioni pokret u Evropi u to vrijeme bogumilstvo (katari, patareni, krstjani, isl.) dobio je u Crkvi bosanskoj svog predstavnika u Bosni, gdje je jedino postao državna vjera. Po tome historija srednjovjekovne Bosne ima svjetski značaj.
Mak Dizdar
(1971.)
Časopis Odjek, Sarajevo
